Olja Savičević Ivančević prvu zbirku pjesama „Bit će strašno kada ja porastem“ objavila je još u osnovnoj školi. U međuvremenu je napisala desetak knjiga, uglavnom za odrasle, koje su objavljene u mnogim europskim zemljama i u Americi.
Za djecu je napisala slikovnicu „Šporki Špiro i neposlušna Tonka“ , „Sami na cilome svijetu“ (ilustrirao Svjetlan Junaković), „Adriana se vratila“ (ilustrirala Imelda Ramović) i „Moj prijatelj Mačkodlak“ (ilustrirala Lucija Mrzljak) te zbirku pjesama za djecu „Zaljubljena u čitav svijet“ (ilustirala Ana Kovačić). Autorica je brojnih dramskih tekstova, adaptacija i songova za djecu i mlade koji su zaživjeli na hrvatskim i regonalnim kazališnim pozornicama. Za dramske tekstove i adaptacije dobila je tri puta nagradu „Mali Marulić“, a za slikovnicu „Moj prijatelj Mačkodlak“ međunarodno priznanje White Raven 2022.
Olja živi i radi u Zagrebu i Korčuli kao slobodna spisateljica. Mama je Điđi i Pjeru.
(Više o knjigama na: https://oljasavicevic.com/knjige/)
Okvir (iz kritike slikovnice „Šporki Špriro i neposlušna Tonka“ Vanje Kulaš):
“Ova je slikovnica maštovit, originalan i, naslućujem, izrazito osoban hommage jedne spisateljice i jednog vizualnog umjetnika svoj “zločestoj djeci” svijeta, ikonama (i uvjetno rečeno anarhoidnim pojavama) naših najranijih dana: Grgi Čvarku, Antuntunu, Pipi Dugoj Čarapi, Pucku, Hlapiću i Giti, Huckleberryju Finnu i ostalim malenim buntovnicima, odmetnicima, “divljacima”, lutalicama, hrabricama. Jer, što god ukalupljeni odrasli mislili o ovim slobodarima, složit ćemo se da samo ti i takvi mogu biti heroji ulice.” (izvor Brickzine)
ROMAN: Jedna je tvoja slavna mala junakinja poznata po neposluhu, a priča se da je i njezin šporki prijatelj iz priča na zlu glasu - dakle, ne baš umiven vitez, i ne baš klasična princeza iz bajki. Djecu nam, dakle, izlažeš uzorima s one strane roditeljskog zakona, onima koji svoje buntovne prethodnike nalaze u Pipi Dugoj Čarapi, Pucku, Hlapiću… svima onima koje smo voljeli jer su bili baš takva, ne baš sasvim dobra&pristojna djeca. Zašto? Što je dobro i pristojno dijete? I zašto djeci (i mamama, i tatama!) trebaju baš male bundžije?
OLJA: Trebaju nam svima bunžije, zar ne?! Da malo preispitamo dobre i loše autoritete pa i svoj osobni autoritet u odnosu na djecu. Kao što nam trebaju i nježna, tiha djeca zbog kojih smo nešto suptilniji. I bitna je ta suradnja između pristojinih i glasnih malih buntovnika, način na koji solidarno pomažu jedni drugima u borbi za isti cilj. Često je to bratska i sestrinska ili prijateljska kombinacija. Onaj jedan drug ili frendica ili pomalo prgava sestra koji su ti bili i ostali neophodni za avanturu, jedno drugo potičete u tom pravcu – ima li išta bolje od toga. Netko tko će te nagovoriti da prijeđeš nametnute granice, da otkriješ neki prostor slobode, bitno je za rast, za radost. A taj netko može biti i naše dijete.
ROMAN: Pitanje koje samome sebi postavljam sa svakom novom knjigom za djecu, a ti možda znaš odgovor: Za koga pišeš kad pišeš za djecu? Za neko konkretno dijete, ili za dijete koje si bila i/ili još jesi? Ili možda oboje? U tvojim knjigama neke se zaokupljenosti osjete pisala ti za velike ili za male: recimo, razigrana mašta i vrludavi jezik. Recimo, parovi ljubav i usamljenost, otoci i more – koji bi posve dobro mogli funkcionirati i kao dva imena za jedan te isti par…
OLJA: Nekad je to za moju djecu, a onda u pisanju otkrijem da je i za mene. Osjeti se kad se netko u tekstu ludo zabavlja, čini mi se da je i kod tebe tako – za mene je to kad pišem za djecu zabava, opušteno pisanje koje je, s druge strane, ipak odgovornije od pisanja za odrasle čitatelje. Nema one muke i borbe sa samom sobom, hodanja oko laptopa kao po kavezu. To je uvijek potraga, odlazak u avanturu, a za to ti treba tvoj par. Uvijek je u pitanju neki par, to si odlično uočio: dječak i djevojčica, jer je to prijateljstvo na kojem počiva temelj normalnog i sretnog društva, a velik broj ljudi će pogrešno tvrditi da takvo prijateljstvo nije moguće; ili par životinja i dijete, što je isto iznimno važno za ovaj svijet, naučiti voljeti te životinje kao jednako vrijedne...
ROMAN: Prije nego postanu knjige, a ponekad i nakon toga – tvoje priče za djecu često žive na pozornici. Što je tebi i njima kazalište? Ishodište? Nastavljalište? Maštalište? Igralište? I nastaju li lakše predstave od priča, ili je pričama lakše kad se rode kao predstave?
OLJA: Kad sam pisala za kazalište, za glumce ili lutke, morala sam razmišljati na scenski način, uvažiti neka tehnička ograničenja, ali i uživati u suradnji i zajedničkom građenju te magije, jer kazalište, pogotovo ono za djecu, jest magija koja ti izrasta pred nosom. Tu se i rodila ideja da likove strapam u slikovnice u kojima ih djeca mogu naći kad god im zatrebaju. Jedna je djevojčica iz predstave u predstavu dolazila u splitsko kazalište lutaka i dozivala neposlušnu Tonku, zapravo glumicu koja ju je igrala. Ali tekstovi u slikovnicama su drugačiji, to je sasvim drugi medij, samo je polazište isto i glavni likovi.
ROMAN: Tvoja predposljednja slikovnica nije od priče, nego od pjesama. Zaljubljena u čitav svijet ima tri dijela: prvi nose tvoje davne pjesme, drugi je posvećen moru, a treći nosi naslov Tatin svijet i moj. Mame i tate silno su zanimljivi likovi, ali budući da je u tvome novom romanu Ljeta s Marijom sve puno djevojčica i djevojaka, mama i baka, zanima me kakav je ovaj tata i kako se ušuljao u slikovnicu?
OLJA: Ovaj tata iz Zaljubljene je bad guy iz susjedstva, nositelj predrasuda i ograničenosti iz svijeta odraslih, ali ipak dosta dobar otac kojeg njegova kćer voli pa ga tom svojom ljubavlju i iskrenošću korigira i čini da bude na superherojskoj razini koju mu je ona namijenila. Nikad nećemo biti takve face kao što smo u očima svoje djece dok nas ne skinu s pijedestala, valja se malo pomučiti da to potraje.
Roman Simić, Rođen u Zadru 1972. godine, Roman Simić je 'Hall of Fame' ime u svijetu modernih hrvatskih kreativaca. Romanova lista postignuća je duga koliko je raznolika; on je umjetnički direktor Festivala europske kratke priče, urednik Antologija europske kratke priče, omiljeni nagrađivani prozaik, čest glas na međunarodnoj sceni i čovjek čije su briljantne priče prevođene od slovenskog na švedski preko češkog, katalonskog, njemačkog i više. Postignuća su, naravno, impresivna, ali rad je ono što je uistinu važno. Njegove knjige 'U trenutku kao u divljini', 'Mjesto na kojem ćemo provesti noć', 'U što se zaljubljujemo' su prevedene i nagrađivane. Otisci prstiju Romana Simića posvuda su u suvremenom hrvatskom pripovijedanju, a sfera je tim bolja. Trenutno živi u glavnom gradu i radi kao urednik za utjecajnu izdavačku kuću.
